 | |
 | |
| |
| |
| |
ned - 26.08.2007Nakon sto godina...
Nakon sto godina... pojavila se i ona...istina krv nije voda, a ni od bloga se ne odustaje lako :) jos uvijek sam na jugu, još uvijek sam nasmijana (možda su se razlozi promijenili ali osmijeh je ostao), i vrijedna sam. tesko je poceti pisati. prsti mi stoje nad tipkovnicom, rasireni i napeti...ljeto provodim lutajuci svijetom, tek ponegdje skoknem provjerit mail, nisu navikli. možda su se malo odvikli, bolje reci. ali krv nije voda :) (i znate mene, ne mogu presutjeti pa cu se malo osvrnuti na komentar ispod: ostaviti cu te za uspomenu i samo reci: "pih, ovo je bilo ko kad komarac ugrize - zasvrbi i prođe!") sretna sam, nakon razdoblja tuge, trebalo ga je preboljeti, duboko mi je u srcu bio...ali neke nove srece mi dodjoše, neki novi osmijesi me prate, budim se a on me gleda. pojavio se covjek komu mogu povjeriti sve svoje boli, svaku svoju tugu - jer on meliječi i čini sretnom. sigurnom. i dok pišem ova slova pitam se, nije li život samo niz ponavljanja - jer prije koji mjesec slicne ovakve stvari pisala sam za drugoga - i zasto mi se cini da se na neki nacin uvijek vracamo na staro? zasto nas toliko mnogo ljudi može na slican nacin voljeti - zasto prekasno shvatimo da smo izigrani? a opet, samo sam mala, njezna dusa koja zeli zagrljaj - i da, nikad necu ja biti ta koja ce uz osmijeh i iskoristiti, a možda bi zaista trebala...ma ponekad mi prođe glavom - niej li ona ta koja je profitirala? posao me jako ispunjava, a opet ponekad toliko gusi - o babunce sjetit cu se tebe i komentara "o viso moja, koliko posla ne bi da se za topguna spremaš a ne za stjuardesu". istia živa. p.s. On nikada ne puši u mojoj spavacoj sobi, on upita može li koristiti moju kupaonu - još uvijek, i uvijek me gleda podbocen na desni lakat kad se probudim...da, sretna sam.
|
*O meni* slatka |
